Постови

Приказују се постови за јул, 2018

Kako mali avaksi zamišljaju chemtrailse

Слика
Slučajno naletim na ovo ispod. Prvo sam se smejao pola sata a onda rešio da malo rušimo sneška.  Ovo su otrovi kojima nas trenutno zaprašuju kao komarce: 1.*-Pseudomonas Aeruginosa* – bakterija koja napada uglavnom ljudski dišni sustav; 2.*-Pseudomonas fluorescens* – bakterija koja uzrokuje infekcije krvi i dišnog sustava; 3. *-Serratia marcescens* - bakterija uzročnik upala pluća, upala mozga, upala srčanog mišića; 4.*-Mycoplasma* fermentes incognitus, vrsta pretpostavljeni patogeni mikroorganizam da je stvoren bioinženjeringom u SAD-u vojnih laboratorija i koji je pronađen u 45% američkih vojnika boluje od golfa tzv sindrom; 5.*-Streptomyces i druge vrste gljiva;* 6.*-Neke vrste kvasaca;* 7.*-Određene bakterije* koje sadrže specifične enzimi koji mogu modificirati ljudski genom; 8.*-barijeve soli;* 9.*-Aluminij* - čestice mikronskih dimenzija; (zanimljivo je da ljudi koji boluju od Alzheimerove bolesti imaju veću količinu aluminij u mozgu); 10.*-Etilen dibromid* (dibromoetan) C2H4Br2

Potpisati nedonorsku karticu ili ne

Слика
Bio sam nekoliko puta u prilici da bliskim ljudima kažem da je neko njih preminuo. Nekada i ljudima koje ne poznajem. Ipak najčešće sam u prilici, svaki dan, da ljudima saopštim da su teško bolesni. Iako je sada moda smatrati lekare monstrumima, stvarnost je drugačija. Užasan je taj trenutak. Koliko god da sam obazriv i iskusan, često ljudi izgube svest. Suze u potocima. Ne mogu ni da zamislim kako izgleda trenutak kada lekar treba porodici da saopšti da njihov najmiliji, često mlad, umire. Na sve to moraju da pitaju za doniranje organa. Znam da većina mrzi lekare ali probajte, za promenu, da zamislite sebe u belom mantilu kako nekome pričate da je njihov sin mrtav i da tražite organe. Ustvari, skoro mrtav. Zakonski mrtav. Organi živi a on mrtav. Snađite se prvo u tome. Ne osuđujte bez razloga. Novi zakon Da se osvrnemo na značajnu novinu novog zakona o transplantaciji - postojanje spiska ljudi koji ne žele biti donori organa. Ni najmanje ne želim da kritikujem njihovu odl

Krađa organa ili doniranje

Слика
Čovek sedi preko puta mene i rida. Nije to onaj glasni plač. Nije to plač koji se ori da ga svi čuju. Nego tiho, u sebi, tek se poneki zvuk čuje. Trudim se da ostanem pribran. Trudim se jer to mi je dužnost. Osećam kako mi se cepa srce tim tihim nemoćnim ridanjem. Gledam, a nemam način da pomognem. Koje reči utehe da pružim nekome kome umire dete? Koje? Život zna biti nepravedan i surov. Jedino dete. Supruga mu je nedavno umrla. Dete je bolesno već predugo. Nije otkriveno na vreme a i da jeste ništa ne bi pomoglo. Bubrezi više ne rade. Dijaliza nije dovoljna. Transplantacija je jedino rešenje. Naravno, otac kao i svaki normalni otac, želi svom detetu dati bubreg. Dao bi on i oba. Niz testova. Jedan od njih je kod mene. Ipak, pre nego smo počeli da radimo bilo šta, dolazi medicinska sestra i malo nesmotreno mu govori da ne može biti donor, nema podudaranja. Nekoliko trenutaka dok je čovek shvatio. Neumitna i brutalna istina. Ne može mu dati bubreg. Nema spasa. Tada dolazi

Bezopasno besnilo

Слика
Probudio me je telefon. Pogledao sam, 4:30h ujutru, nešto pre svitanja. Nije da mi je prvi put da me noću budi telefon. To se dešava često. Povrede i bolest ne biraju vreme a ja sam osoba koja ponekada stoji između života i smrti. Ipak nikada se nisam navikao. Sve to vodi poreklo iz mladosti. Jedan događaj. Imao sam 16 godina. Doba kada najmanje znamo a mislimo da znamo baš sve. Crno belo doba. Da, ne, period. Boje i finese se nauče tek kasnije. Da postoje nijanse belog i crnog još kasnije. Otac mi je bio na putu. Mislim da je bio u Zagrebu. Verovatno. Nekada nismo bili različite države čiji političari forsiraju mržnju. Javljao se, tada nije bilo mobilnih i poruka, već poziv ponekad, kada baš mora. Majka mi je rekla da se javio. Zapamtio sam samo da je prehlađen. Telefon je zazvonio u 2:16h. Bio sam kao paralisan. Noćni poziv je samo mogao značiti nešto loše. Iako sam najbliži, javila se moja majka. Jecaj, plač. Čujem - a bio je samo prehlađen. Užasan osećaj za jedno sveznaju

Fudbal, za dušu

Слика
Nije to bila jedna od onih utakmica koje nešto znače u svetskom fudbalu. Ne, igrali smo protiv ekipe čije ime se pitam da li mogu da izgovorim. Ipak za mene je to bilo nešto više. Kada je Radnički 1963 godine ušao prvi put u Prvu Ligu uspevši da eliminiše Vardar, moj otac je bio na toj utakmici. Ubrzo sam se priključio i ja. Prva sećanja imam na utakmice, druga deca na krevetac ili flašicu. Išao sam sa ocem na utakmice. Rastao sam na stadionu. To mi je bio poseban doživljaj, to navijanje za klub iz provincije koji se stalno bori da ne ispadne. Neprocenjivo. Oni koji navijaju za velike klubove to ne mogu da osete. Onda su došle osamdesete. Radnički je postao neko. Orilo se Kude je taj Niš . Padali su veliki klubovi. Bio sam ponosan. Bio sam sa ocem na tim utakmicama. Usledio je pad, Radnički je tonuo sve dublje, dospeo do Srpske lige. Bio sam na svakoj utakmici, sa decom. Otac se već kretao teže gledao je po neku, u Nišu. Sada mi je žao što ne mogu da se setim n

Lekarija - opasna bolest se širi Balkanom

Слика
Pacijent, devojka od nekih 24 godina starosti sedi nasuprot lekara. Pored nje je majka, drži je za ruku, obe strepe od nalaza. Lekar je iskusan, pred penzijom, specijalista za bolesti nervnog sistema. Ono što će izgovoriti izmeniće život devojke za sva vremena. Majka predoseća dijagnozu, drhti. Suza joj se skuplja u uglu oka. - Vi imate lekariju . To zvuči kao presuda. Strašna reč. Opako ječi kada se čuje. Odzvanja tišinom. Lomi svojim kandžama zidove. Steže grlo svih koji su u sobi. Sem, naravno, lekara. Izrekao je on niz takvih dijagoza tokom svoje bogate karijere. Nikada nije ni trepnuo. Hladan kao špricer. Pravi Dok Holidej svoje bolnice. Strah i trepet hodnika i medicine. - Šta će biti sa mnom? Kroz suze pita devojka. Majka ništa ne pita, plače u sebi. Čitav svet joj se ruši. Pred očima su joj slike porođaja kada je kroz bol osetila prvu ljubav prema svom detetu. Slede druge slike, prve bolesti. Onda kada je pala sa bicikle i odrala koleno. Onda kako je noću znala da se

Moj otac

Слика
Stojim na kiši ispred sveže iskopane rake i pokušavam da nešto kažem. Da to zvuči nekako smisleno. Da ne bude žalopojka, da ne zvuči trivijalno. Da bude dostojanstveno. Moj otac nije zaslužio licemerje. Živeo je dugo, zahvalan sam zbog toga. Poslednje dve godine svog života je proveo u krevetu. 21 mesec nije izašao iz stana a poslednjih 12 meseci nismo ni mogli da ga pomeramo sa kreveta. Ne smem biti nezahvalan. Izlaze mi neke reči ali uglavnom ćutim. Ono što se čuje drhti. Kažem da moj otac nije voleo govore, neću ni ja pričati puno. Promrmljam još nešto i kažem istinu - sa ocem se opraštam u srcu a govorom. Desetak minuta pre toga u kapeli stojimo pored sanduka. Zatvoren je. Nisam želeo da ga iko pamti mrtvog, starog i iznemoglog. Neka pamte ono što je bio. U dogovoru sa decom sva trojica smo u odelima, imam i kravatu. Belu košulju. Žalost se ne izražava crnim košuljama. Siguran sam da bi moj otac želeo tako. Eto, igrom slučaja, on je umro zbog medicinske greške.