Постови

Приказују се постови за април, 2017

Kako mali avaksi zamišljaju chemtrailse

Слика
Slučajno naletim na ovo ispod. Prvo sam se smejao pola sata a onda rešio da malo rušimo sneška.  Ovo su otrovi kojima nas trenutno zaprašuju kao komarce: 1.*-Pseudomonas Aeruginosa* – bakterija koja napada uglavnom ljudski dišni sustav; 2.*-Pseudomonas fluorescens* – bakterija koja uzrokuje infekcije krvi i dišnog sustava; 3. *-Serratia marcescens* - bakterija uzročnik upala pluća, upala mozga, upala srčanog mišića; 4.*-Mycoplasma* fermentes incognitus, vrsta pretpostavljeni patogeni mikroorganizam da je stvoren bioinženjeringom u SAD-u vojnih laboratorija i koji je pronađen u 45% američkih vojnika boluje od golfa tzv sindrom; 5.*-Streptomyces i druge vrste gljiva;* 6.*-Neke vrste kvasaca;* 7.*-Određene bakterije* koje sadrže specifične enzimi koji mogu modificirati ljudski genom; 8.*-barijeve soli;* 9.*-Aluminij* - čestice mikronskih dimenzija; (zanimljivo je da ljudi koji boluju od Alzheimerove bolesti imaju veću količinu aluminij u mozgu); 10.*-Etilen dibromid* (dibromoetan) C2H4Br2

Strah kao oblik straha od straha

Слика
Zameram Sašu Raduloviću što je frazu Dosta je bilo iskoristio kao naziv svoje političke organizacije i time onemogućio svakoga ko želi da lupi u sto i kaže - Dosta je bilo - da ne bude shvaćen kao njegov pristalica. Hipotetička situacija: kafana, srpske priče vole da se dešavaju u kafani zar ne?, ulazi neki čovek, umoran je, napolju pada kiša, sedne za prvi sto. Naravno na stolu se nalazi makar desetak tragova prethodnog gosta: skoro prazna čaša, nekoliko tragova hrane, prosuta so, mokar stolnjak koji miriše na pivo, mrvice od hleba, upotrebljena salveta, neupotrebljena salveta, deo korice hleba, prazna flaša piva i sline obrisane o porub stolnjaka. Da li reaguje? Ne još, navikao je da ćuti. Zove konobara koji se jedva dogega i neljubazno ga gleda. Ok, kelner je isto čovek, gazda ga zajebava, ne daje mu platu, stalno ga kažnjava, mora da služi svakakve pijane barabe ali da li reaguje? Ne, reakcija mu je da dodatno kinji goste. Svi koji idu u kafane, ne u fine restorane gde su porcije

Srbi i politika

Слика
London 2012, sedim u nekom pabu neposredno uz Oxford street sa jednim mojim kolegom, radiologom, Englezom indijskog porekla i pričamo o politici. Njegovo poreklo ga tera da priča i on dok većina Engleza nema takav običaj. Ima slobodan dan i pije pivo sa mnom. Biću iskren, pio je bezalkoholno pivo, mislim više da se ja ne bih osećao čudno. Engleska, namerno govorim Engleska a ne Velika Britanija, je nekada bila ogromna imperija koja je porobljavala narode i kontinente a od stare slave im je ostalo to da imaju lepe građevine u centru Londona, da pola sveta govori Engleski iako je daleko od toga da je kao jezik savršen, da imaju kraljevsku porodicu i smenu straže Crvenih mundira, koju usput nadgleda do zuba naoružana Metropoliten Police. Dok pričamo u blizini staje Bently, šofer koji je pljunuti Jason Statham istrčava iz kola i ponizno otvara zadnja vrata iz kojih izlaze dve debele Indijke, skoro sam se zacenio od smeha. Nikada ja ljude nisam delio ni po čemu a najmanje po boji kože ili

Između života i smrti

Слика
Prolazio sam danas Bulevarom Dr Zorana Đinđića. Korak po korak, nisam žurio niti imao neki cilj sem da razmrdam bolna leđa a kada se hoda bez cilja lako se primete sve stvari u okolini. Oni koji poznaju Niš znaju da je to deo jedne dugačke ulice koja ima pet imena (paradoks) a taj pomenuti segment prolazi pored Gradske i Vojne bolnice. Muzika se čula iz daljine, kako je uobičajeno za Uskršnje jutro Ciganski orkestri sviraju ispod solitera u nadi da će neko baciti novac. Nadam se da se niko neće uvrediti kada kažem ciganski a ne romski, ovo je u kontektstu muzike a ne političke korektnosti. Setih se jedne anegdote iz doba dok se ime Rom uvodilo u praksu. Imali smo jednog čistača koji je bio Ciganin (još nije postao Rom), čovek je bio sasvim u redu i kao mlad lekar sam voleo da pričam sa njim. To je inače jedan moj savet svim nadobudnim koji završe medicinski fakultet a ne nauče da pričaju sa ljudima, nema dobrih lekara ako ne vole sve ljude, džabe im titule. U jednom trenutku se požal

Kako sam umalo prestao da se bavim medicinom

Слика
Sećam se jedne situacije. Igram karte sa dva prijatelja na moru a pored nas to dete. Preferans, karte lete uz piće i zezanje. Ništa nije tako zahtevno i opuštajuće istovremeno kao preferans. Nije previše toplo, oseća se lak vetar sa kopna, druga polovina je avgusta, kasno poslepodne, oni piju rakiju, ja pivo. Osećam se opušteno i zadovoljno, obični lepi životni trenuci. Već sledeće godine sam samo ja bio živ. Epidemija H1N1, užasna bolest, grip koga malo ko razume. Novinari i neki koji su na tome želeli zaradu ili političke poene nazvali su tu pošast "Svinjskim gripom" ili "Novim gripom". Lagali su. Udaviću malo medicinom da bih objasnio, nadam se razumljivim jezikom. Svaki grip je posledica virusne infekcije. Kako su virusi identifikovani tako su dobijali brojeve kao imena. Primećujete nelogičnost već u startu, kako može da bude "Novi" a da nosi oznaku 1-1 ali tako je odgovaralo nekome. Zašto ime svinjski? Toliko je infektivan da obole i svinje, svinj

Nešto je čudno sa granicama

Слика
Jednom davno, u zemlji koja je bila veća i zvala se drugačije, pre nego su ljudi počeli da se mrze samo zato što su rođeni sa ove ili one strane Dunava, Save, Korane, Drine, Sutjeske, Neretve i ostalih reka, vraćao sam se kolima iz Nemačke. Približavao sam se granici velike bivše zemlje, putokaz koji na sve tri strane pokazuje Yugoslavia, ko bi se zamarao sitnicama kao što su mape, tada nije bilo GPS navođenja, žensko društvo u kolima, ko bi pazio na sitne detalje i znake koji pokazuju uspon a treba da bude ravnica. Ko bi pazio na sitnice kao što su količina goriva, kad pređem granicu tu je odmah pumpa. Kako granica nije istrčala ispred mojih kola a put je postajao sve uži a uspon sve veći polako sam shvatio da ne vozim pravim putem ali zar je to bitno, Yuga je i na tom putu. Nakon izvesnog vremena i priličnog uspona stižem na Italijansku granicu. Graničari gledaju utakmicu na TV, Italija - Engleska, vide me i šokirani su. Gledam ja njih, gledaju oni mene ali i utakmicu i odluče da j

Kako sam postao državni neprijatelj

Слика
Sada je situacija kada je mnogo ljudi ekscitirano i kada mnogo ljudi raspravlja o politici. Priznajem i ja sa njima. Nekada se iznerviram i kažem koju reč više nego je potrebno. Pravdam sebe time da sam izazvan ali možda želim da se raspravljam, možda je to starost ili je to možda bunt koji još tinja u meni. Razmišljam da je glupo da nekome ko je plaćen da misli drugačije išta dokazujem ali to je jače od mene. Onda me sećanje vodi u neko daleko doba koga se sećam kao kroz maglu i shvatam da me prati jedno isto pitanje godinama. Počelo je u jednoj drugoj, većoj zemlji. Neka vrsta popisa u školi, osnovnoj. Svi su trebali da napišu šta su po nacionalnosti. Sve nacije i nacionalnosti su bile nabrojane osim jedne, ko se seća toga znaće, srpske. Meni je neki nastavnik u pratnji neke nepoznate osobe (sada verujem policijske nacionalnosti) dao te upitnike da podelim ostali đacima. Neko je pitao, primetio da nema jedne nacije i pitao šta da napiše. Tada je ta nepoznata osoba progovorila: De

Demonstracije i ja (bez politike)

Слика
Protesti ili demonstracije, možete ih zvati kako želite, dešavaju se sada, dešavali su se nekada, dešavaće se opet. Prirodno ili stečeno pravo ljudi da izraze svoj stav. Neću danas o svom stavu, moj je, danas svi pričaju o politici ali hoću o svom iskustvu sa demonstracijama. Prve koje pamtim, ne po učešću već po tome da je u kući bila čudna atmosfera su bile studentske demonstracije 1968 godine. Ja tada sigurno ništa nisam znao a ni naslućivao o politici, moji se nisu bavili politikom a ni politikanstvom, nisu bili zagriženi niti zadojeni ni jednom idejom koja isključuje sve one druge. Malo skretanje sa teme, mala digresija, pitao sam jednom o četnicima (na TV negativcima), o partizanima nisam mnogo pitao jer je to bila opšte poznata stvar, učiteljica je bila partizanka, moja rođena tetka takođe, ljudi o kojima se priča svuda u pozitivnom smislu. Kada sam odrastao shvatio sam da ni učiteljica a ni tetka nisu bile zagrižene i nikada nisu potencirale niti imale hvalospeve a verujem

Kako sam postao piroman, bez ikakve želje da to budem

Слика
Baciću šibicu samo da vidim da li trava gori. Sat vremena nakon toga su mnogi oko mene a i ja sa njima, gasili šumski požar. Ugašen je bez neke velike štete. Imao sam mislim 11 godina, nismo više bili kod učiteljice ali smo se spremali da svi odemo i čestitamo joj Osmi mart kući. Moja učiteljica, ponosan sam na nju, zahvaljujući njoj mi je ostalo duboko poštovanje i ljubav prema učiteljicama, bila je ozbiljna žena, partizanka, ranjena u ratu, ne znam koliko je još godina radila nakon moje generacije, stroga, tiha i pravedna, nadam se da negde na nebu zna da je i sada duboko poštujem. Uglavnom, to je bio prvi požar koji sam napravio u životu, bar mi niko nije pričao za neke ranije. Da je jedini ova priča ne bi bila zanimljiva. Nisam bio ja uvek uzrok ali sam izgleda tokom vremena postao magnet za požare, to sam dopunio i sa nekoliko poplava, valjda radi ravnoteže, jer ko može da se pohvali da je doživeo poplavu u pustinji ili požar na vodi. Drugi veliki šumski požar sam doživeo na S