Jedna od najvećih nedoumica onih kojim nije posao da se razumeju u vakcine je zaražavanje i bolest nakon vakcinacije. Mnogi se pitaju čemu onda vakcina. Da razložimo šta kaže nauka a šta kažu brojevi. Volim slikovito da objasnim da bi svakome bilo jasno, bez, mnogima nerazumljivih, duboko stručnih izraza. Već sam napomenuo više puta da dublji osvrt na sve itekako postoji i sigurno nije u blogovima. Kako deluju vakcine a šta ljudi zamišljaju o njima? Mnogi zamišljaju da je vakcina neprobojni štit koji stoji van tela i odbija viruse, neka vrsta zaštitnog polja. Nije tako. Zamislimo nas, odnosno naše telo, kao državu. Tu državu neko iznenada, bez najave odluči da napadne. Ući će lako tamo gde je najmanja odbrana. Ako smo iznenađeni, treba nam puno vremena da raspišemo mobilizaciju i uzvratimo napadom. Za to vreme napadač može da uništi sve naše vitalne strukture i time uništi državu (telo). Ali, ako nismo iznenađeni, ako smo očekivali napad, unapred smo raspisali mobilizaciju i vojska sp
Преузми линк
Facebook
Twitter
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
Vakcinacija u Domu Zdravlja Niš
Преузми линк
Facebook
Twitter
Pinterest
Имејл адреса
Друге апликације
-
Putem portala eUprava sam se prijavio za vakcinaciju čim je to bilo moguće. Odabrao sam Pfizer i Moderna vakcine. Da sam imao podatke koje imam sad, stavio bih i Sputnjik V. Što uopšte ne znači da je Sinofarm vakcina loša, već da ako mogu da biram, a mogao sam, želim da isprobam novu tehnologiju. Oni koji me poznaju dobro, za mene kažu kada bih živeo u vreme jedrenjaka stavili bi me kao pulenu napred. Takav mi je i posao, zavisimo od tehnologije koja se usavršava. Drugi razlog je taj što radim sa pacijentima i potrebno mi je da brže imam nivo antitela koji mu pruža sigurnu zaštitu. Treći je da nakon preležanog kovida ovo dođe kao buster.
Poziv sam dobio dan ranije, prvo mi je stigao sms ujutru, nakon toga i mail sa formularom koji treba da se popuni i ponese. Predveče su me pozvali telefonom, za svaki slučaj. Znači taj deo ide besprekorno, tako da one priče kako se neko nekome zahvaljuje nakon vakcinacije ne piju vodu. Obaveštenje je bilo tri puta prethodnog dana.
Vakcinacija mi je bila zakazana za 18:40 u Domu Zdravlja Niš. U toliko sam se i pojavio, nisam ni ranije a ni kasnije. Prvo što sam video je da postoji poseban ulaz, nema mešanja sa drugim pacijentima.
Na ulazu je stajala osoba u belom, proveravala zbog čega sam došao i nakon toga mi dezinfikovala ruke.
Sve je uredno obeleženo. Pored ulaza stoje ljudi u belom koji dodatno usmeravaju. Sa leve strane desetak mlađih, verovatno medicinska škola, proveravaju prijave ili popunjavaju za one koji ne snalaze. Svi su mladi, skoro deca, svi u belom. Uredno su pomogli starijima koji nisu sami popunili prijave. To je odmah veliki plus za organizatore. Šalju me dalje. Tu su tri osobe u belom koje proveravaju spisak pozvanih. Našli su me na spisku.
Posle zaokruživanja mog imena usmeravaju me na stepenište gde je još dvoje koji pomažu. Obeleženo je i natpisima. Duž hodnika svuda obeležja pravca. Svi ljubazno objašnjavaju iako je skoro kraj radnog vremena. Mali lavirint hodnika ali svuda strelice. Nailazim na ljude koji sede na foteljama nakon primljene vakcine. I oni dodatno pomažu i pokazuju gde da se ide. To mi se baš dopalo, pohvala i za građane, to je mali gest ali vraća veru u ljude.
Kada se dođe u prostoriju za vakcinisanje na ulazu je jedna gospođa u zaštitnoj odeći koja usmerava gde ko da ide. Sačekao sam par minuta dok se nije oslobodilo mesto. Ta ista gospođa me je dovela do mesta, veoma ljubazno, pokazala gde da sačekam.
Pogledao sam prostoriju. Tamo je oko 30 ljudi koji se time bave, mislim da su većina ženskog pola, svi u zaštitnim odelima. Došao je red na mene. Seo sam i porazgovarao sa koleginicom kojoj je posao da proveri ko sme da se vakciniše. Poneo sam današnje rezultate krvne slike, koja nije potpuno uredna. Sa prilično znanja je protumačila i došla do zaključka da mogu da primim vakcinu. Pitala me je sve o bolestima koje sam imao, o sadašnjem stanju. Nisam pitao o samoj vakcini jer stvarno nije bilo potrebe da zadržavam a o tome više nego dovoljno znam. Rekla je da mogu da se vakcinišem, dobio sam i potvrdu sa upisanim datumom revakcinacije. Potrebna je lična karta.
Kada daju zeleno svetlo pošalju na mesto za vakcinaciju. Vakcinacija bezbolna, brza. Bukvalno, ali bukvalno ništa nisam osetio.Raspitao sam se o reakcijama, koliko su česte, na šta se ljudi žale. Kažu da uopšte nisu imali reakcije na davanju vakcine.
Nakon primanja vakcine sedi se na foteljama, udobno je. Pored mene još jedan dečko iz grupe Nauka, upoznasmo se. Igrom slučaja imamo isto prezime. Bilo mi je baš milo. I dalje su svi pomagali novopridošlim, upućivali ih gde da idu.
Osetio sam mali svrab. Nisam mislio da je posebno bitno (vruće, oznojio sam se) ali sam shodno svim pravilima prijavio da imam svrab. Na tuđem radnom mestu, gde drugi odgovaraju za mene, nisam hteo da pametujem. Tu nisam bio kao lekar.
Odmah se njih troje (njih tri, da budem precizan) stvorilo oko mene. Pregledali su me detaljno, izmerile pritisak. Došle su do zaključka da nije reakcija na vakcinu. Naravno, nije bila.
Nisam napisao u tekstu. Pfizer vakcina koju sam naveo u prijavi.
Nakon rasprava u kojima antivakcinaši uporno pokušavaju da blate medicinu, jedan isti (kondukter inače, što je OK, ne potcenjujem, samo kažem da nema nikakvo medicinsko obrazovanje) je pokušavao da objasni jednom neurohirurgu i mani, kako se vidi da mi ustvari ne znamo ništa iz medicine, ovakvo iskustvo mi je baš trebalo.
Mogu sve najlepše da kažem, prvo za organizaciju, onda za ljubaznost. Kao da nismo u Srbiji. Svi nasmejani i ljubazni. Sve proteklo u takvom redu da sam iznenađen. Čak i fotelje udobne.
Stvarno su mi vratili veru u to da može da se živi normalno. Da ovo može da prestane.
Od 0 do O2 ili od zdravlja do maske sa kiseonikom Kako sam se zarazio nisam siguran. Na poslu je bilo dosta zaraženih ali pristojno sam se štitio. Veća verovatnoća je da je bolest pokupljena negde usput ili od nekoga ko nije došao da pregleda pluća. -5. dan Probudio sam se sa temperaturom 37.1. Ništa posebno i ništa alarmantno. Mirise osećam, ukuse isto. Imam snage, mišići me malo bole ali ništa strašno. Čitav dan sam normalno funkcionisao. Generalno ništa što bi ukazivalo na kovid-19 -4. dan I dalje sam ujutru imao 37 temperaturu. Dan sličan kao prethodni. Sve je više ukazivalo na hronični umor. Uveče sam se osećao dobro. -3. dan Osećam se sasvim dobro čitav dan. Povremeno kašljem, suvo, ali ne često i ne smeta mi. Nema razloga da sumnjam na kovid-19 -2. dan Dan je sličan kao prethodni ali mlađi sin pokazuje znake kovida-19. Grafija pluća kod obojice uredna, slika se i stariji sin i kod njega nema ničega na grafiji. Možda je nešto drugo. -
Izbegavam da komentarišem odluke pojedinaca. Ovaj put moram. Kako tako ali krenula je vakcinacija protiv bolesti Kovid-19 koju izaziva SARS-CoV-2. To je OK i pohvalno je, nadam se da bude što više vakcina. Da što pre zaustavimo ovu bolest i počnemo da živimo normalno. Ili normalnije. Bez gledanja statistike, bez brojanja mrtvih svaki dan. I puno toga još. Lekari koji ne žele da prime vakcinu protiv kovida-19. Ima i druga grupa, oni koji vakcinu uslovljavaju državom porekla, nebitno kojom. Bez medicinskih razloga. samo politika. Da pogledamo trenutnu statistiku. Preko 87 miliona obolelih i blizu dva miliona mrtvih. To znači da ima bar još 36 miliona sa trajno oštećenim zdravljem. I gospoda ne žele da prime vakcinu. Draže im je ovo: Draže im je da gledaju kako ljudi umiru na respiratorima. Pobogu, kolege nam umiru na raspiratorima. Nemam ni trunku razumevanja. Previše se tu gluposti nakupilo. Ako ne znate onda naučite. Ako ne umete da naučite pitajte. Ako kliničare nije sramota da im jed
Zadnjih godina u Srbiji postoji trend verovanja u svakojake gluposti. Priča me vodi jako davno u moju prošlost, dok je moja prabaka još bila živa a ja tek malo dete. Zvala se Karavilka i živela je čitav život u jednom selu blizu Aleksinca. U ta neka stara vremena između dva velika svetska rata, njena kćer a moja baka je pobegla od kuće da se uda za mog dedu, naočitog momka, visokog, plavih očiju. Harmonikaša. Porodica nije to lepo prihvatila i nisu se viđali često. Prošao je rat, moj deda je umro, baka ostala sama sa mojim ocem. Mučili se, snalazili, studirao u Beogradu, spavao po klupama u parku, kako to već ide, na kraju postao neko. Ubrzo sam svet ugledao i ja. Prabaka je ostala u nekom selu pored Aleksinca. Zimi bi došla kod nas. Stara žena sa sela, pogrbljenih leđa sa maramom, mršava skoro kao kostur. Tako je se sećam. - "Sinko, ko su ovi jadni ljudi u kutiji po ovoj zimi? Što ih ne pustiš da se zagreju." Pojam televizije i televizora joj je bilo teško obj
Коментари
Постави коментар
Već više od godinu dana Google ne dozvoljava da komentarišem. Tako ne mogu da odgovorim. Zbirni odgovor za sve šarlatane, nadridoktore, mrzitelje ljudskog roda: "Jedino što umete je mržnja. Žalite se onom koga vidite u ogledalu, naučite nešto, smešno izgledaju vaši komentari i prilično bedno."